|
|
| < | studeni, 2006 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
| adopt your own virtual pet! |
All around you is reality. Reality in which we are living, do you notice that nobody care? All they care about is themselfs. Occupied with themselfs.
Thank you for leaving me alone. I aprecciate it. I really need some help now, but thanks anyway for leaving me. Yeah, I’ ll be there tomorrow... I just wanted to tell you- thank you for leaving me when I needed you.
Vrhovi ogoljelih krošnji ukipili se ispod gore. Oko mene sve spokojno, u meni zaglušujuće tutnji. Para se svaki djelić tišine. Scream! Let it out... podijeli s jednoličnom okolinom. Da, to ste vi. Maleni i beznačajni. Again, there it is: entangled by our fatalities. More and more complex. Hey, do I know you?
__________________________________________________________________________
Why does it hurts me so much? Why do I always end up crying? I’ m doing my best and I can’t do better. Is it so hard to understand me? Why don’t you want just to try? This is I.
And I am who I am.
I know you don’t love me for who I am but do you have to make it harder for me and show me that you don’t over and over again? It’ s very painful to know this, but reminding me every day is just too much for me right now. How can you be like that? I would never say that to you. You know I am nothing and you act like that. And what is worse, I know I am nothing and still I’ m acting and hoping to be better. But deep inside, I know I’ ll be nothing for the rest of my meaningless life. Maybe I just want to be better so you’ ll think better of me.I wonder - Is that even possible? Fathers should love their daughters no matter if they are nothing. Fathers give support. Don’ t you know what support means? I’ ll even spell it for you – s-u-p-p-o-r-t... You should help me, be there for me and we should live happily ever after...
I don’t want your money, nor the hause. I would trade all the money you gave me just for a kind word! Don’t be so disapointed in me. I will feel better when you’ ll be proud of me. Until that, I’ ll just cry. There will be nothing but the pain and sorrow. And moments would come and I would feel better. Just for some silly reason. I wish then you wouldn’ t come and ruin it. My fantasies. Cut it into pieces. Again... and again... and again...
_________________________________________________________________________
Neki zoološki vrt zavrijeđuje pohvalu. Proizvode papir iz pandinog izmeta. Malo gadno, ali vrlo, vrlooo ekonomično... vrlo je iznenađujuće znati da danas još uvijek ima onih koji se nešto takvo mogu sjetiti. Veoma pohvalno! Inače, u svakom pandinom izmetu, baci se otprilike 23 kg savršeno iskoristivog bambusa. Bravo, bravo!
P.S. Ulice su ukrašene! Naoružali smo se za Božić, po tradiciji... :) Makes me feel nice...
Poštujte prirodu. 
...
Majka priroda ne zaslužuje Judin poljubac 
...
Nemojte biti 
...
I samoubilački nastrojeni 
...
She eyes me like a pisces when I am weak.
I've been locked inside your Heart-Shaped box for weeks.
I've been drawn into your magnet tar pit trap,
I wish I could eat your cancer when you turn black.
Meat-eating orchids forgive no one just yet.
Cut myself on angel hair and baby's breath.
Broken hymen of your highness I'm left black.
Throw down your umbilical noose so I can climb right back.
Hey! Wait!
I've got a new complaint,
Forever in debt to your priceless advice.
Hey! Wait!
I've got a new complaint,
Forever in debt to your priceless advice.
Your advice...
Budim se. Jutro je. Sve opet započinje. Jednolično i rutinski. Nema veze. Volim rutinu. Ponekad se žalim jer upadam u beznačno, ali u biti trebam nešto takvo. Kao neku obavezu, nešto stalno. Teško bi mi bilo živjeti život onako spontano, kad nemam nekih malih, ispraznih stvari koje radim razmišljala/ne razmišljala o njima. Vjerojatno jer bi tada osjećala prazninu, neznatnost svog života. Žalosno. Oh, well... Koliko puta se samo bavim beznačajnim stvarima dok život leti pored mene. Jednog dana pitat ću se: Zašto sam potratila život? Mogla sam se mijenjati. Ali nemogu. Znam, glupo je reći nemogu. Ali takva sam. What can I do? Stvar je u meni duboko ukorijenjena. Shvaćam i svjesno tratim svoj život.
Life goes by. Uvijek sa gubicima. Sad odvagni. | life, death |
Don’t let yourself get to this point. Just trying to get away. But you can’t. Face it.
Ako se nisam promjenila, onda je stvar u meni.
-Kuc! Kuc!
-Tko je?
-Ja sam.
-Tko-ja?
-E, to se i ja pitam...
What am I doing here? Prazni pogled... Looking to nowhere. Looking through nowhere. I thought you would need me, even when you don’t.
Face it.
Dok je rat već bio pri kraju, a još uvijek se nije pripremao za “Kugel in mein Kopf”, bio je na jednom od svojih brojnih posjeda, ovaj put doduše na nekom državnom, ali nije bitno mjesto, uglavnom tamo gdje je imao hrpu ljudi koji su ga služili možda iz straha, možda iz zlobe, a možda im se sviđalo … To je bilo u blizini neke željeznice. Ugođaj je toliko pozitivan i topao, uostalom takav kakav je uvijek i bio kad se radilo o Hitleru. Raskošan stol prepun svježe kuhane, domaće, tople, slasne i primamljive hrane. Svega je u izobilju, osim natürlich mesa jer je bio vegetarijanac. U pozadini neka glazba. Moguće klasična, svakako samo za one koji imaju toliko istančan ukus/samo za one koji su je vrijedni. Najcjenjenije slike poznatih svjetskih slikara stoje na pažljivo dekoriranim zidovima u pozlaćenim okvirima šaljeći tako prenaglašene znakove idile… Ironija naprosto očarava dok iz ogromnog kamina zidanog preko ljudskih patnji isijavaju zrake topline.
...
Hitler sjedi za stolom, na čelu stola, pažljivo naslonjen zagledao se u daljinu… Dvoje nestrpljivih slugu stoje iza njega spremno očekujući naredbu, trzajući na svaki najmanji pokret Führerove ruke i svaki najmanji udisaj dok on zamišljeno pijucka čaj. Kroz ogromne prozore ulazilo je sunce, jer zastori su bili skupljeni tako da kroz brojne prozore sunce može pokorno obasjavati čovjeka koji želi samo najbolje za svoju državu… Ipak je A.H. volio sunce i njegove ironično tople zrake… Jedva je pomirisao hranu. No, pun stol hrane morao je biti samo za njega jer nikad nisi znao < možda se vođi prohtije nešto i pojesti.
...
Promrzli, iscrpljeni njemački vojnici gubili su na ratištu. "Kako mogu?“-pomisli Hitler. – “Zar se tako služi vlastitoj državi?“
...
Iz daljine se vidi vlak koji prilazi sve blize stožeru. Najnovija tehnologija ipak je zaštitila Hitlera od znatiželjnih protivnika. Poslovica „zidovi imaju uši“ nije smjela vrijediti za svakoga. Naime, osigurao se i napravio toliko čvrste prozore da se vlak nije čuo ni kad je došao samo desetak metara od stožera. Nije da ga zato nisu opazili. Bio je prilično jasno vidljiv. Hitler nije znao tko dolazi i sad ga je to strašno zanimalo. Lijeno sjedeći na elegantnoj stolici s naslonom čekao je da vidi tko će izaći iz silnih vagona. Na prozore tih istih nahrupilo je mnoštvo znatiželjnih lica još prije negoli je vlak stao. Istog trenutka kad je stao, na sva moguća vrata pojurilo je toliko ljudi žurno i tužnim izrazima lica tražeći nešto što im nikada neće biti pruženo. Sad je i sam Hitler vidio-vidio je tko je došao vlakom. Bili su to gubitnici. Vojnici koji su dali sve od sebe. Sreća nije bila na njihovoj strani, a ni sudbina. Onako obeshrabreni, bili su ipak puni očekivanja. No, kako se, do zla Boga razočarani lider, ponaša ?
...
Istog trenutka kad je shvatio tko je došao, naredio je slugama da navuku sve zastore na prozore! Hladnokrvno je promatrao svoje ljude, ljude koje je slao u bolju budućnost, ljude koji su mu vjerovali , koji su bili spremni dati svoj život, a uspjeli su dati samo svoj ponos. Ljude bez ljudskog dostojanstva. Bio je to velik posao sa zastorima, budući da ih je bilo mnogo, pa su ogladnjeli vojnici bili promatrali prizor koji je bio tako očit. Shvatili su. Stigli su baciti oko na lagodan život kakav oni neće imati, a koji im je bio toliko obećavan. Dapače, vidjeli su mnogo više. Vidjeli su licemjerje.
...
Čovjek koji je nekada želio biti samo slikar i nije želio više nego da zaradi za hranu, s namjerom da upiše akademiju, otišao je u Beč. Nije mu uspjelo i toliko je puta gladovao. Zato je jednostavno bio prisiljen otići u vojsku gdje se istaknuo svojim govorima i postao netko! Eto kako se sudbina ironično poigrala društvom. Jednom Hitleru koji nije bio uopće zainteresiran za politiku nije ostavila izbora. Tko zna, da je uspio na akademiji, nikad nebi zašao tako daleko. Toliko ljudi… Ne samo izgladnjeli njemački vojnici nego i oni koji su patili diljem svijeta, oni koji su ubijeni… ništa se od toga nebi desilo!
...
Doduše, prozori su bili čvrsti da se ne čuje ni vlak ni komešanje, ali nikada neće biti dovoljno čvrsti da se ne čuje podmuklo razaranje duša.
*neka gori eine Kerze za sve kojima je posvećen ovaj post*
Neki dan sam prolazila pored odškrinutih vrata sobe i čula tatu kako priča mojoj sestri neku priču iz svog djetinjstva. Deja vů. Nisam ni shvaćala koliko mi to zapravo fali. Uvijek sam ih obožavala, činilo mi se da je moj tata imao najljepše djetinjstvo na svijetu. I sve su priče istinite. Koliko je godina prošlo... Sjećam se kao da je bilo jučer...
Nostalgija kuca na vrata? 
Noup, već je odavna ušla...
The world is a different place now. Painted in the colors of peace... Two faces, so different and yet so distinguished. Distorted.
The ditch is ready now. The coroners are coming. The usual is not worth to be praised. Why should we leave it like that - it can be complicated! More and more complex. Entangled by our fatalities.
When I’m quiet, you don’t hear me.
When I speak, you don’t hear me.
When I shout, you don’t understand me.
Do I have to die to be understood?
Ne pitaj da li, mogu li, želim li... Pravo je pitanje : Ima li smisla? Nikad se ne prestaj pitati. Zapravo je to najvažnije. Zvukovi se gube u ironiji.
-ima li smisla?
*Don’t worry. The end is always happy*
Povlačim se u Svoj Svijet. NE. Koji je Moj Svijet? Je li to samo neki svijetom raspršeni pojam bez značenja, osobnosti, duše...? Ne, to nije samo pojam. Moj Svijet. U lošem tražim dobro, nalazim gore.
*Don’t worry. The end is always happy*
Ana, Josipa, Ana, Ana i ja. Pet generacija. Prije mnogo godina mlađa me sestra slučajno nazvala Anom. Možda je to Moje Ime. Ime nadnaravnog dijela moje ličnosti.
*Don’t worry. The end is always happy*
Ovaj put ne strepim od potencijalnih činjenica. Ovaj put izlazim ravno u noć. I ne želim se suočavati, ni pitati! Ne želim se više pitati... Želim osjetiti slobodu na već zakržljalim krilima. Sve moje male, sretne uspomenice ljupko su razarane zarivanjem hladnog noža. Ranjena sam.
*Don’t worry. The end is always happy*
Kad bih se barem mogla vratiti u prošlost...
*Don’t worry. The end is always happy*
Always.
Umire, malaksalo tijelo u mojim rukama. Osjet tanke, blijede kože i izraženo napetih žila. Eksplozija misli, strahova i osjećaja. Vrludam svijetom sna...
Could it be?
Lutam u oba svijeta.
...
Could you pass me the coldness?
No, colder...
Ignoriram zvukove. Ne želim čuti. Ne želim osjetiti.
Grčevi neiskvareno čiste boli i dalje ne mare. Rezignirano udišem. Živim?
I kept the right ones out
and let the wrong ones in.
Had an angel of mercy to see me through all my sins.
There were times in my life,
when I was goin' insane,
tryin' to walk through The Pain.
When I lost my grip
and I hit the floor,
yeah, I thought I could leave but couldn't get out the door!
I was so sick and tired,
of a livin' a lie, I was wishin' that I
Would die...
I'm sayin' a prayer for the desperate hearts tonight...
How high can you fly with broken wings?
Life's a journey not a destination!
I just can't tell just what tomorrow brings...
You have to learn to crawl - before you learn to walk.
Just tryin' to survive...